PETROVARADIN DANAS

Petrovaradin je dio gradske zajednice Novog Sada i formalno funkcionira kao samostalna mjesna zajednica. S Novim Sadom je povezan svim komunalnim i infrastrukturnim mrežama i sustavima. Nakon nedavnog rata, ubrzana je promjena nacionalnog sastava stanovništva, a tijekom 1990-ih i naziva više ulica i trgova.

U posljednjih 20 godina, a posebice krajem drugog desetljeća 21. stoljeća primjetna je intenzivnija izgradnja na njegovim rubovima i uz njegovu glavnu, Preradovićevu ulicu. Novi razvoj zasad ne prati razvoj kapaciteta komunalnih, obrazovnih i drugih službi. Petrovaradin danas ima 17632 stanovnika (podaci iz 2021. godine).

Petrovaradin danas

POVIJEST

Petrovaradin je mjesto bogate prošlosti Hrvata koji su ovdje činili veliku većinu stanovništva od kraja 17. do sredine 20. stoljeća. Suočeni sa slabom naseljenošću i nedostatkom radne snage, započelo je sustavno naseljavanje trgovačkih, obrtničkih i zemljoradničkih obitelji, posebice nakon Karlovačkog mira 1699. godine. Petrovaradin se konstituira kao slobodni vojni komunitet 1702. godine, a osnutkom Slobodne streljačke kompanije dobiva gradsku samoupravu i niz privilegija.

Prema popisu stanovništva iz 1766./67. i kuća iz 1768. Godine može se utvrditi da Petrovaradin ima tri dijela: Podgrađe s 40 privatnih kuća, predgrađa Stari Majur (Mayerhoff, Ludwigsthal, Ljudevit dol) sa 185 privatnih kuća i Novi Majur (Rochusthal, Rokov Dol) s 86 privatnih kuća.

Uloga Petrovaradina u snabdijevanju garnizona živežnim namirnicama pridonijela je jačanju trgovine, obrta i vinogradarstva, posebice nakon 1783. godine, kada postaje sjedište Slavonsko-srijemske vojne granice. Opadanje značaja Tvrđave i jačanje Novog Sada kao trgovačkoga centra doveli su do pada privrednoga života Petrovaradina tijekom 19.stoljeća.

Sve do 1873. godine Petrovaradin opstaje kao slobodni vojni komunitet, kada ulazi u sustav Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine, postaje dio Kraljevine SHS, kasnije Kraljevine Jugoslavije. Novom Sadu biva pripojen 1929. godine, i od tada je dio gradske zajednice Novi Sad.

BAŠTINA

O vojno-strateškom značaju Petrovaradina i vrlo razvijenome gospodarskome, vjerskome, kulturnome i društvenome životu njegovih stanovnika svjedoči veliko blago materijalne i nematerijalne tradicijske baštine.

Petrovaradinska tvrđava

Veliki bečki rat (1683. – 1699.) označio je početak kraja turske vladavine na ovom prostoru. Austrijska vojska, nakon serije pobjeda, 1687. godine ulazi u Petrovaradin. Uviđajući značaj Petrovaradinske tvrđave, austrijska carevina otpočinje gradnju moderne tvrđave, kao jedne od najvećih bastionskih artiljerijskih tvrđava ovog dijela Europe. Građena je s prekidima u periodu od 1692. do 1780 godine. Tvrđava se prostire na 105 ha, s najvišom kotom od 133 m n.v. Ukupna dužina vanjske linije obrane od 5.500 m, bedemima u dužini od 28 km i protuminskim sustavom podzemnih vojnih galerija dužine više od 16.000 m dužnih.

Podgrađe, Stari i Novi Majur

Civilne, profane i sakralne građevine Petrovaradina podizane su unutar definiranih površina u Podgrađu, a slobodnije u spontanijim matricama Starog i Novog Majura. Urbana matrica formirana je već u 18. stoljeću i malo se izgledom promijenila do današnjega dana.

U Donjoj tvrđavi sačuvani graditeljski fond pripada najvećim dijelom 18. stoljeću (razdoblje baroka). Sakralni objekti, crkve sv. Jurja i sv. Franje, podignute u sklopu samostana jezuitskoga i franjevačkoga crkvenog reda u Podgrađu, Uzvišenja svetog Križa u Starom i sv. Roka u Novom Majuru pripadaju najstarijem graditeljskom sloju.

Iako se tijekom 19. i u prvim desetljećima 20. stoljeća u Podgrađu i djelomično u Starom Majuru manji broj kuća zamjenjuje, rekonstruira ili obnavlja, Novi Majur je u permanentnoj rekonstrukciji od sredine 1980-ih do danas.

Petrovaradinska tvrđava i podgrađe
Petrovaradin-podgradje

ZNAMENITI PETROVARADINCI

Uz znamenite stvaratelje s književne i glazbene scene koji su se rodili i živjeli u Petrovaradinu, posebno mjesto pripada najslavnijemu hrvatskome banu, grofu Josipu Jelačiću.

Stanislav Preprek (1900.– 1982.). Najzreliji dio života proveo je u Petrovaradinu. Zborovođa, orguljaš, skladatelj, melograf, pedagog, knjižničar, prevoditelj. Rođen je u Šidu, a najzreliji dio života je proveo u Petrovaradinu. Njegov skladateljski opus obuhvaća kantate, suite, kvartete, minijature, samopjeve i drugo. Skladao je himnu hrvatskome banu Josipu Jelačiću na tekst Đure Arnolda. Prevoditelj je”Epa o Gilgamešu” s njemačkog jezika.

Franjo Štefanović (1879. – 1924.), skladatelj, učitelj, pjesnik i pedagog. Rođen i umro u Petrovaradinu. Pored velikoga broja skladbi (svjetvnih i crkvenih), najznamenitiji je po ciklusu četiri opere za djecu, od kojih je najpopularnija i najizvođeniija “Šumska kraljica”.

Ilija Okrugić Sriemac (1827. – 1897.), svećenik, književnik i hrvatski preporoditelj. Rođen je u Srijemskim Karlovcima. Pripada prvoj generaciji svećenika koju je zaredio biskup Josip Juraj Strossmayer. Bioje dugogodišnji župnik u Petrovaradinu, a posljednji dio svoje službe, od 1866. godine, obavlja kao opat sv. Dimitrija, i upravitelj Svetišta Gospe Tekijske u Petrovaradinu.

Petar Pifat (1982-2022) bio je menadžer u medijima i kulturni djelatnik iz Petrovaradina. Radio je kao urednik i voditelj kolažnog programa radija na hrvatskom jeziku Radiotelevizije Vojvodine. Kao poklonik i istraživač prošlosti Petrovaradina bio je sudionik više stručnih skupova o kulturi, vjeri i običajima. Bavio se i glazbom. Od 2012. do 2020. bio je predsjednik Hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva “Jelačić” Petrovaradin, a у posljednjem desetljeću života bio je organizator i voditelj priredbi i kulturnih manifestacija u okvirima hrvatske i katoličke zajednice u Vojvodini. Koautor je monografija „Ban Josip Jelačić od Petrovaradina do Beča“, nagrađene priznanjem “Emerik Pavić” Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.

Majka Amadeja (Karolina) Pavlović (1895. – 1971.), časna sestra Hrvatske provincije Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa. Rođena je u Petrovaradinu. Bila je u upravnim službama provincije, niz godina u samostanu Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu. Posmrtno joj je 2009. godine dodijeljeno priznanje Pravednik među narodima, najveće priznanje koje Država Izrael dodjeljuje nežidovima.

Josip Juraj Strossmayer (1815. – 1905.), hrvatski biskup, teolog, političar, hrvatski preporoditelj, utemeljitelj središnjih hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija, pisac i mecena. Rođen je u Osijeku. Na prijedlog bana Josipa Jelačića, 18. studenoga 1849. godine imenovan je đakovačkim biskupom. Nakon studija teologije i obranjenog doktorata iz filozofije, zaređen je te je dvije godine boravio u Petrovaradinu kao vikar.