Vrijednost naslijeđenog ne može se mjeriti u današnje vrijeme. Svjesni su toga ljudi koji su zaduženi za čuvanje baštine, ali i mnogi drugi koji se osjećaju čvrsto ukorijenjeni u podneblju ispod nas. Predugo smo svjedoci uništavanja iznimno važnih spomenika kulture i umjetnosti, i to ne samo u našoj državi. Razni pritisci i profiterske izjave stizale su nam sa svih strana, nemilosrdno se ruše oronuli objekti, prekrajaju parkovi i sijeku šume s ciljem stvaranja novih staništa prijeko potrebnih za daljnji društveni razvoj.

Gradski pejsaži su se oduvijek mijenjali. Takve promjene bile su rezultat usavršavanja i modernizacije. Naravno, to nije uvijek bio slučaj ili tako nešto. Srećom, u Novom Sadu još možemo prepoznati tragove prošlosti koji i danas opstaju u mutnim vremenima urbicida. Neki od rijetkih arhitektonskih primjera preživjeli su u staroj jezgri Novog Sada nakon bombardiranja Novog Sada s Petrovaradinske tvrđave revolucionarne 1849. godine. Oni se praktički mogu nabrojati u jednoj nervoznoj minuti. Daljnja ugroza nije dolazila isključivo u ratnim i olujnim epohama. Bilo ih je i u doba socijalizma, kada su se bulevari protezali usred prirodno zagrljenih novosadskih ulica, kada je 1963. stradala i jedinstvena Armenska crkva. Iako obnovljena nakon revolucionarnog bombardiranja 1849. godine, Armenska crkva nije ostala svjedočiti o svojoj prošlosti u današnje vrijeme. Nestala je i zgrada do nje, koja počiva ispod “galensovskih zabata i zamaha” (iznimno aktivni investitor stambenih objekata u Novom Sadu) .

Koračajući Dunavskim parkom danas gazimo po glatkim komadima crvenog mrаmоra, ostacima nadgrobnih ploča sa аrmenskoga groblja. Ti krupni ulomci identiteta poslužili su kao građa za bezazlenu novosadsku promenadu. Osam kamenih lubanja i četiri udvojena mrаmоrna goruća srca na izmještenoj grobnici familije Čenazi s kraja XVIII. stoljeća, uz natpis Nerazdvojivo, kao da ukazuju na slabost onih koji nastoje da razdvoje prirodne cjeline unutar grada. U središtu onoga što se pod egidom Atine Palade, zaštitnice gradova i umjetnosti, oduvijek nazivalo Ars regia. Umjetnost uzvišene kraljevske snage, mjesto u kojem je prestala djelovati neograničena vlast materijalnih i zemaljskih sila. Poznato, zar ne? Sila umjetnost ne voli i prošlo je previše vremena otkako je pravi smisao grada značio da čovjek sudjeluje u kolektivnom osvješćenju. Od tada čovječanstvo slijepo vjeruje u primarno svojstvo provincijskog života.

U tom projektu nestala je i kapija pravoslavne Uspenske crkve (Uznesenja BDM) u Novom Sadu, čija je ograda od kovanog željeza vikendom služila kao barijera na obroncima Fruške gore. Brisanje dijela Jevrejske ulice pamti očajničko negodovanje njezinih stanara koji su ostali zatvoreni u svojoj zgradi. Prosvjedi su bili uzaludni. Neke stare slike u pozlaćenim okvirima razvučene su nakon rušenja. Neumoljivi napredak uklanjao je pred sobom dio staroga gradskog poretka. Napredak je iza sebe imao sustav. Danas napredak često pokreće pojedinac. Prilično bogat s namjerom postati najbogatiji čovjek na svijetu koji cijeni novac više nego ikada. A onda, odjednom, osjetimo kako se iz starih novosadskih plemićkih kuća širi neugodan miris. U tom se dahu može ponovno izračunati više kvadrata pomnoženih u pohlepnom proračunu. Ljepote modernističke arhitekture poput one u Gajevoj ulici, primjerice, ruše se same od sebe. Na njihov mjestu niču nove, udobnosti posvećene zgrade s vijugavim stazama do podzemnih garaža i metalnim vratima poput rešetki koja se daljinskim upravljačem otvaraju ispred nas.

Jednokatnice su počele nicati i u nekadašnjim ulicama gdje se prodavala ljubav, koje danas nose imena slikara Arsenija Teodorovića, autora rješenja klasicističkih portala pravoslavne Almaške crkve. U posljednja dva desetljeća nestala su cijela novosadska naselja. Nazubljen naletima novogradnje, Novi Sad kao i prije pliva u panici, ostavljajući pred sobom vrijeme za procjenu karaktera skore transformacije.

U sjeni petrovaradinske tvrđave rođen je mladi Novi Sad, podignut na stijeni čvrstoj kao vjera, nedovoljno iskorištenom vojnom bedemu, s jedinstvenim satom kao putokazom iznad dunavskog toka. Davno prije nego što je postao sadržaj svakog noćnog ormarića, crni poklopac petrovaradinskoga sata oduvijek je predstavljao stožernu snagu koncentrirane energije. Istraživači neobičnosti napominju da su miniranjem srednjovjekovnoga grada Žrnova na Avali i postavljanjem Njegoševog mauzoleja na Lovćenu presječene energetske točke srpskih zemalja. Koliko bi različitih nacionalnosti izgubilo vlastiti energetski kulturni tok i živac, kada bi, daleko, nestao sat s okrenutim kazaljkama? Koliko bi vrijedio trg na rubu platoa petrovaradinske tvrđave? Zapravo, preciznije pitanje bi bilo: koliko je procijenjena kvadratura laguma petrovaradinske tvrđave?

Bi li tamo po starini četvorni metar vrijedio manje od parcele na kojoj su isusovci u razdoblju od 1693. do 1773., prije nastanka Novog Sada, sagradili barokni ljetnikovac u Starom Majuru? U doba potiskivanja Osmanlija pod vodstvom Eugena Savojskog 1716. godine, tu je još od vremena Gospe Pobjednice stajala Špilerkina (Špilerova) kuća, kasnije nazvana po Tiboru Špileru koji je se zanosio u njoj osnovati muzej. I drugi su bili poneseni tom mišlju, zbog predmeta koji su se nalazili u njoj, usredotočeni u bivšoj kapelici sagrađenoj na svodove. Ljetnikovac u turskom stilu (za koji danas stručnjaci pretpostavljaju da je bila škola), baš kao i somborska Turska kuća ili Stara pošta iz 1789. godine, vodi nas u interkulturno razdoblje, u vrijeme sukoba civilizacija. Podsjeća na rijetke primjere arhitekture koji su davno nestali s karte naše kulturne baštine.

Imamo li pravo dopustiti pojedincu da raspolaže našom kulturnom baštinom? Koliko će proći dok se ne oglasi alarm koji će javiti da je najstarija kuća na ovim prostorima “progledala” kvazidobrovoljno i na biber crijep te da joj se krov sam otvorio? Jesu li zakoni zakoni i deklaracije za spomenik kulture, koji je dio zaštićenog okoliša prostorne kulturno-povijesne cjeline „Petrovaradinska tvrđava s podgrađem“, dovoljni za obranu naše neprocjenjive i odvojive (riječ spomenika armenske obitelji Čenazi u Novom Sadu) imovine koja samo nas može učiniti ljudima u budućnosti? Građani koji su svjesni harmoničnog pluralizma u univerzalnoj ljudskoj zajednici. U gradu u kojemu ne smijemo dopustiti da postane obično mjesto zajedničkog stanovanja.

Postojanost ideje očuvanja nasljeđa najbolje bi mogle ilustrirati dvije kamene kugle koje podupiru poznatu Špilerkinu kuću u podnožju zidanih vrata s mističnim prizvukom nedovoljno proučenih simbola u uglovima nadsvođene “velike dvorane”, u slučaj našeg zanemarivanja.

mr.sc. Danilo Vuksanović